četvrtak, 29. svibnja 2014.

Aleksandar Sergejevič Puškin - Poziv


O, ako zbilja, dok je mrak
Kad san utiša duše žive
I s neba padne sjajni zrak
Na neme grobne ploče sive.
O, ako zbilja u taj čas
Opusti redom grob za grobom,
Ja čekam tad na susret s tobom,
Ja čekam tad tvoj lik, tvoj glas.
O, dođi mi, kroz noć, kroz san,
Onakva kao zadnjeg časa,
K’o led i sva k’o zimski dan;
Od bola blijeda i bez glasa…
O, dođi mi što prije, što prije,
K’o vetra dah, k’o zvuk, il’ tajna,
K’o strašna sjen, k’o zvijezda sjajna,
Svejedno je: što prije, što prije!
Ne zovem tebe ja zbog tog
Da korim ljude čija zloba
Učini kraj života tvog,
Ni da pročitam tajne groba.
I ne zbog tog, što sumnji roj
U duši nosim: da prebolim
Ne mogu ja; i sad te volim,
I još sam ja ko nekad tvoj.

Arthur Rimbaud - Njoj


U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud…

srijeda, 28. svibnja 2014.

Antonio Machado - Voljena


Voljena, lahor mi šapće
o tvojoj haljini bijeloj…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje čeka!
Ujutro mi je vjetar
donio ime tvoje,
a jeku tvojih koraka
gora stalno ponavlja…
Oči te neće vidjeti
srce te moje čeka!
U zvonicima tamnim
žalosna zvona zvone…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje èeka!
Po udarcima čekića
crni lijes naslućujem,
a mjesto tvoga groba
po udarcima lopate…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje čeka!

Anna Akhmatova - Nećemo piti iz te iste čaše


Nećemo piti iz te iste čaše
ni vodu, a ni slatko vino, niti
ljubiti se u rano jutro naše,
ni navečer kroz prozor motriti.
Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
ali u jednoj živimo ljubavi.
Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
s tobom je vedra prijateljica tvoja.
Ali ja shvatam strah u oku tamnom,
i ti si krivac moga nespokoja.
Mi susrete odužujemo svoje,
a mir naš sačuvaćemo suđeno je.
Tvoj glas u mojim pesmama se vije,
u stihovima tvojim lebdi moj dah.
O, ima plamen kojega ne sme
dotaknuti ni zaborav, ni strah.
I da znaš kako sad privlače mene
te tvoje usne suve i rumene.

Anna Akhmatova - Ljubav


Čas zmija u klupku
Kraj srca prst sudbine vuče,
Čas danima slično golupku
Na prozoru belom guče.
Čas blistavim injem zasija,
Čas s prividom šeboja drema…
Al tačno i tajno vas vija
Pa mira i radosti nema.
Zna zaridati slasno
Uz tugu violinsku tešku
I nju je pogoditi strašno
U nekom još neznanom smešku.

Anna Akhmatova - Cinque


Autant que toi sans doute il te
sera fidele
Et constant jusques a la mort.
Baudelaire
1.
Kao na oblaku da stojim
ja prisjećam se riječi tvojih.
Od mojih riječi tebi je
noću, ne danju, svjetlije.
Otrgnuti od zemlje, viši,
tako smo, kao zvijezde, išli.
Ni očaja, a niti stida,
ni sada, a ni tada, nigda.
Ali te živog, i na javi
dozivam, čuješ, da se javiš.
Ta vrata koja otvori ti
ja nemam snage zalupiti.
2.
Zvuci u etru trunu u letu
i zora se čini tamom.
U vječnom zanijemjelom svijetu
dva glasa: tvoj i moj, samo.
I prije vjetra s Ladoge tajne,
skoro kroz odjek zvona spor,
u duge unakrsne sjajne
pretvoren noćni razgovor.
3.
Ja nisam bila zaljubljena
da sažaljenje prosim,
već idem, kap tvog žaljenja,
u tijelu, kao sunce, nosim.
Eto zašto je zora svuda.
Ja idem tvoreći čuda.
Eto zašto!
4.
Slaviti neću, znaš i sam,
susreta našeg dan čemerni.
Što da za uspomenu dam?
Moju sjenu? A što ćeš od sjeni?
A spaljene drame posveta
od koje pepela nemam,
što ćeš od strašnoga portreta
što napusti odjednom ram.
Ili hoćeš najnečujnije
zvon od brezovine u peći,
il’ to što nitko uspio nije
o tuđoj mi ljubavi reći.
5.
Ne odisasmo snenim makovima,
tko znade kojom krivnjom zgođeni,
pod kakvim smo zvjezdanim znakovima
na nesreću sebi rođeni?
Zar paklenu nam kašu namijenila
siječanjska tama da nas ponudi?
Zar sjaj neviđenoga rumenila
do svitanja da nas zaludi?

utorak, 27. svibnja 2014.

Aleksandar Sergejevič Puškin - Cvijetak


Uveli cvijetak bezmirisni
pušten u knjizi gledam ja.
I gle, već mnoštvom čudnih misli
duša se moja puni sva.
Kog proljeća je cvao cvatom
i čijom rukom skršen bi?
Da l’ poznatom il’ nepoznatom?
Zašto ga ovdje ostavi?
Možda za spomen na poznanstvo
il’ na rastanak možda dug?
Na kakvu šetnju kroz prostranstvo,
kroz tiho polje, tamni lug?
Živi li on il’ ona živi,
gdje li je njihov kutak sad?
A možda su i uvenuli
ko ovaj ovdje cvjetić mlad?

Nikola Šop - Pjesma starom profesoru


Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.
Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.
-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.
O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.
Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.
U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

Nikola Šop - Monumentum perenne


Jednom kad bude nebo nisko i dan siv,
vijući se ko tamjan nad jesen ugašenu,
pod spomenik, meni podignut, doći ću još živ,
satrven i pognut, vukući svoju sjenu.
Na podnožje ću sjesti tih i umoran.
I spustiti lice na noge od kamena.
O tako stran, ko putnik nikom znan.
Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.
Vječiti bjegunac od slave ovoga svijeta,
nad sobom ću začuti, ko pritajen glas,
odjeke davne s kipareva vitkog dlijeta,
pod kojim se ukazao moj maleni stas.
Čut ću ko odjek njezan kuckanje odozgora,
kad s pažnjom klesao je tugu mog pogleda.
I težak, kad je brazdao dubinu mojih bora.
I oštar, kad je usne mi ovijo crtom jeda.
Slušat cu, kao mukli tutanj iz dubine,
kad kleso je ramena i grudi uzburkane.
I kao svrdla krik, što u srzi tvrdoj skrine,
kad mi je urezivo oko srca rane.
Sam na vjetru tome koji noseć lišće suho
mom spomeniku plete vijenac oko glave.
I motajuć se oblači ga u purpurno ruho,
sred jeseni kasne, ko sred prazne slave.
Klonut ću tada tako nijem i tmurna lica
na lik svoj od kamena, pod kojim pust je svijet.
S ramena njegovih odletjet će uplašena jata ptica
dalje, na svoj put, na jug, u sunčani let.

Nikola Šop - Svjetiljka za nju


Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.
I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.
I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlaznim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Nikola Šop - Nevinost



Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.
Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.
U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.
Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.

Abdulah Sidran - Tuga



Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.
Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema.
Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.
Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?
Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.
Zar nismo,
otkako se znamo,
ja i ona – jedno?

Abdulah Sidran - Tarik


Svio sam se
u čahuru
pozne ljubavi
Sve boli
što spolja
dotiče rubove
Unutra, u čahuri
moje pozne ljubavi
ima jedna kolijevka
U kolijevci
bićence jedno ima
Osmijehom me
svakoga trena
za tle prikuje
I ne mogu nikako
mimo kolijevke
da prođem
Preplave me talasi
nebeske radosti
Prepustim se
pa u nebo tonem
Neko drugi
- dok u nebo tonem -
izgovara strijepnju
sasvim zemaljsku:
Taj osmijeh
tu radost
jesam li već platio
u minulim godinama
nevolje i trpnje
ili ću tek
morati da plaćam
trpnjom i nevoljom
u danima što slijede?
(1996)

nedjelja, 25. svibnja 2014.

Miroslav Mika Antić - Belo


Nebo.
Nebo.
Sreće dosta.
U proleću po drveću
od meseca kikot osta.
Ej umreću.

Ej umreću ispod granja
kraj zaspale vodenice
za devojke,
milovanja,
pletenice.

Ej, umreću od daljina,
od mladosti
i od snage,
za krčage pune vina,
za krčage,

da se pije,
da se smeje,
da se peva preko njiva,
sav od sunca po ustima
ispolivan.

Da me čekaš ispred kuća,
da razvezeš ruke zrele,
oči bi se od svanuća
razbolele.

Razbolele i opile
da se smejem do bolesti.

Ej, da mi je niz aprile
tebe sresti.
Ej, da mi je da izludim,
a bagrenje rascvetano.
Ej, da mi je golih grudi,
sa košuljom poderanom.

Ej, da mi je da te ljubim
slab do ropca,
jak do krika,
kad zabele zdravi zubi
harmonika.

Ej, da mi je u proledju
u milion vrelih boja.

Ej umreću bos po cveću
samog sebe razboleću.
Ej devojko dušo moja.

Miroslav Mika Antić - Zaboravi da negde na svetu postoje...



Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,
i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat.
Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi
daleko negde u nepovrat.

Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo,
da ti milujem kosu i budem nežan prvi,
pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo
za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi.

Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum,
ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše.
Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum.
Ne maši ... ni ja neću da mašem ....

subota, 24. svibnja 2014.

Mubera Pašić - Tvoje ime



Strela neće proći kroz noć
Rima kosmosa kroz sjaj vetra
Uspavaće se nevidljivost, njena moć
Svima koji ne sanjaju seoba otrova
Poznata bića:
Glad praha sviće iz
Nepovratnog dima.

Smisao naš prati pogrešna nemogućnost
Možda sličan tebi šum vode bez opne
Dan će razderati na dvoje.
Jasnoća je teret blag u tišini
U sećanju na plamen koji nadvisuje um

Smrt će doći uspavana, snežna.
U svoju visinu nepokretnu
Plod izvana iza moga tela će me zvati.

Izgubljena pesma
Gore napola skrivene duše.
Napola slušajući.
A ja ga čekam.

U belo bojim
Neizrecivo.
Zatim prašina ističe iz boja:
Mrka svest mesečine.

Da li ga zaboravljam?

Nagnuta nad tugom predala
Nad neočekivanošću
Njegove želje
Zaboraviću
Da nas bezdušne reke
Dele
Slepa snaga
Umirućih svetova.

Ako sretnem nekog
sličnog njemu
Zakoračiću u prazno
Da bi daljina bila
Snažnija
i veća od
neizrecivosti.

Mubera Pašić - Molitva




Ne govori nikad pesmu noću.
Stani pred zvučnu kap
Okamenjenog  žrtvenika.
Stani pred najtvrđu senku
Ogledala:
I ako ne vidiš ništa
Znaj da je ljubav živa.
I da se može dalje.
I da se baš zato
ne može.
Ne govori nikad
pesmu noću.
Dan je da ubijaš.
Noć da budeš ubijen.