Preporučujemo:

TOP LISTA - RUJAN 2014. GODINE


BELETRISTIKA:

1. John Green: Greška u našim zvijezdama
2. Kristin Hannah: Posljednji ples leptira
3. Piper Kerman: Narančasta je nova crna
4. E. L. James: Pedeset nijansi sive
5. Francine Rivers: Iskupljenje 
   
6. Julijana Matanović: I na početku i na kraju bijaše kava
7. Gregory David Roberts: Shantaram
8. Khaled Hosseini: I odjeknuše gore
9. Simon Toyne: Kula
10. Erik Axl Sund: Pitijina istina

 

PREPORUKE:

1. Edward Morgan Forster: Soba s pogledom
2. Zoran Pilić: Nema slonova u Meksiku
3. James Bowen: Fantastični mačak Bob
4. Salla Simukka: Snjeguljica
5. Guillaume Musso: Djevojka od papira

PUBLICISTIKA:

1. Lorna Byrne: Ljubav s neba
2. Mani Gotovac: Ma koji život, ma koji teatar
3. Alexander Waugh: Kuća Wittgenstein
4. Goran Čop: Luka Modrić
5. David Icke: Sjeti se tko si
6. Drago Pilsel: Argentinski roman
7. Cody McClain Brown: Propuh, papuče & punica
8. Jorge Bucay: Put susreta
9. Nela Sršen: Rak na duši
10.  David Stevenson: 1914. - 1918.: povijest Prvoga svjetskog rata

PREPORUKE:

1. Robert Menasse: Europski vjesnik
2. Žarko Ivković i drugi: Misterij Međugorja
3. G. K. Chesterton: U čemu je problem sa svijetom
4. Malcolm Gladwell: Točka preokreta
5. Cesar Millan: Kako odgojiti savršenog psa

Abdulah Sidran

Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počeo rat u BiH, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.” U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdeset-osmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”. Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu.


 Čega smo zbir
Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
Ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
Sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago
Neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
Dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
Pomalo bivšu.
Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
Koliko da posjeti nas: traje neimaština,
I mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
Spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
Kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
Bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
Ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
Tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
Mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
Zato dalje, drugo nenadana.
Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
Se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
I moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
Naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
Troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
Natrag, gdje – pogledaj! – stopio se led,
Na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
Ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
Dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
Grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
Prh i leprš u ušima šumi. – Golubica ona
Tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
Da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja – ti
I ja – čega smo zbir? Združene, dvije samoće – šta čine?
Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
To: o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
Čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
Da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
I njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
Piše. Ali – kuda se jaki od zime sklanjaju,
Kad dođe? Ljubav kad sine – kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
Šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…
Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
Hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
I blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
Isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
Protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
Zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
Od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
Tako sami i tako slični. Mnoge se još
Samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.


Mora
Što to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: što to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.


Planeta Sarajevo
Poslušajte
kako diše
Planeta Sarajevo.
Poslušajte
kako plače Djevojka:
“Smrti, nemoj me uzeti!”
Koliko smo puta
plačući
kazivali
naše žarke molitve za mir?
Ne haje Smrt za djevojačkom suzom,
ne haje Smrt za ljudskom molitvom.
Poslušajte
kako diše
Planeta Sarajevo.
Pogledajte
kako cvate
Planeta Sarajevo!
Čujete li
kako njenim žilama
krv neumitno kola?
Ljudi, eno idu -
popravljaju zube.
Ljudi, eno idu -
djecu vode na šišanje.
Eno, ljudi idu -
kupuju novine.
Onaj, vidi,
uzgaja golubove!
Onaj, pogledaj,
ne može da živi -
bez ukrštenih rijeci.
Vidi
kako ljudi idu
zaneseni poslom!
Kako su samo
preknoć ostarjeli!
Od čeg’ su se, tako naglo,
svi odreda – proljepšali?
Na Planeti Sarajevo,
vidio sam čovjeka _
puši lulu – i žuri!
Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan čovjek jede – i plače!
Vidio sam djevojčicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijeće kojeg – nema!
Smrt je temeljan kosač,
zaludna je suza djevojačka,
uzaman je svaka
molitva za mir!
U svemiru,
-ime mu je Bosna -
djevojčica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijeće kojeg nema!
Nije ovo rat
-u ratu, posvuda, ima cvijeća -
ovo je Borba od Iskona!
U njoj se biju dva načela
-od Iskona
do Sudnjega dana -
načelo Dobra
i načelo Zla!
Neka nikad ne prestane
između Zla I Dobra borba!
Zar da nestane
sa Svijeta dobro?
Zar da Djevojka
u ruku ljubi
Kosca Smrtonosca?
Čujete li kako plače:
“Smrti, nemoj me uzeti!”?
Ne plači, djevojko,
ne plači, kćeri lijepa!
Nikad i nikad
prestati neće
između Zla i Dobra borba.

Aleksandar Sergejevič Puškin - Poziv

O, ako zbilja, dok je mrak
Kad san utiša duše žive
I s neba padne sjajni zrak
Na neme grobne ploče sive.
O, ako zbilja u taj čas
Opusti redom grob za grobom,
Ja čekam tad na susret s tobom,
Ja čekam tad tvoj lik, tvoj glas.
O, dođi mi, kroz noć, kroz san,
Onakva kao zadnjeg časa,
K’o led i sva k’o zimski dan;
Od bola blijeda i bez glasa…
O, dođi mi što prije, što prije,
K’o vetra dah, k’o zvuk, il’ tajna,
K’o strašna sjen, k’o zvijezda sjajna,
Svejedno je: što prije, što prije!
Ne zovem tebe ja zbog tog
Da korim ljude čija zloba
Učini kraj života tvog,
Ni da pročitam tajne groba.
I ne zbog tog, što sumnji roj
U duši nosim: da prebolim
Ne mogu ja; i sad te volim,
I još sam ja ko nekad tvoj.

Arthur Rimbaud - Njoj

U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud…

Antonio Machado - Voljena

Voljena, lahor mi šapće
o tvojoj haljini bijeloj…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje čeka!
Ujutro mi je vjetar
donio ime tvoje,
a jeku tvojih koraka
gora stalno ponavlja…
Oči te neće vidjeti
srce te moje čeka!
U zvonicima tamnim
žalosna zvona zvone…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje èeka!
Po udarcima čekića
crni lijes naslućujem,
a mjesto tvoga groba
po udarcima lopate…
Oči te neće vidjeti,
srce te moje čeka!

Anna Akhmatova - Nećemo piti iz te iste čaše

Nećemo piti iz te iste čaše
ni vodu, a ni slatko vino, niti
ljubiti se u rano jutro naše,
ni navečer kroz prozor motriti.
Ti dišeš suncem, mene luna plavi,
ali u jednoj živimo ljubavi.
Uvijek je nježni prijatelj sa mnom,
s tobom je vedra prijateljica tvoja.
Ali ja shvatam strah u oku tamnom,
i ti si krivac moga nespokoja.
Mi susrete odužujemo svoje,
a mir naš sačuvaćemo suđeno je.
Tvoj glas u mojim pesmama se vije,
u stihovima tvojim lebdi moj dah.
O, ima plamen kojega ne sme
dotaknuti ni zaborav, ni strah.
I da znaš kako sad privlače mene
te tvoje usne suve i rumene.

Anna Akhmatova - Ljubav

Čas zmija u klupku
Kraj srca prst sudbine vuče,
Čas danima slično golupku
Na prozoru belom guče.
Čas blistavim injem zasija,
Čas s prividom šeboja drema…
Al tačno i tajno vas vija
Pa mira i radosti nema.
Zna zaridati slasno
Uz tugu violinsku tešku
I nju je pogoditi strašno
U nekom još neznanom smešku.

Anna Akhmatova - Cinque

Autant que toi sans doute il te
sera fidele
Et constant jusques a la mort.
Baudelaire
1.
Kao na oblaku da stojim
ja prisjećam se riječi tvojih.
Od mojih riječi tebi je
noću, ne danju, svjetlije.
Otrgnuti od zemlje, viši,
tako smo, kao zvijezde, išli.
Ni očaja, a niti stida,
ni sada, a ni tada, nigda.
Ali te živog, i na javi
dozivam, čuješ, da se javiš.
Ta vrata koja otvori ti
ja nemam snage zalupiti.
2.
Zvuci u etru trunu u letu
i zora se čini tamom.
U vječnom zanijemjelom svijetu
dva glasa: tvoj i moj, samo.
I prije vjetra s Ladoge tajne,
skoro kroz odjek zvona spor,
u duge unakrsne sjajne
pretvoren noćni razgovor.
3.
Ja nisam bila zaljubljena
da sažaljenje prosim,
već idem, kap tvog žaljenja,
u tijelu, kao sunce, nosim.
Eto zašto je zora svuda.
Ja idem tvoreći čuda.
Eto zašto!
4.
Slaviti neću, znaš i sam,
susreta našeg dan čemerni.
Što da za uspomenu dam?
Moju sjenu? A što ćeš od sjeni?
A spaljene drame posveta
od koje pepela nemam,
što ćeš od strašnoga portreta
što napusti odjednom ram.
Ili hoćeš najnečujnije
zvon od brezovine u peći,
il’ to što nitko uspio nije
o tuđoj mi ljubavi reći.
5.
Ne odisasmo snenim makovima,
tko znade kojom krivnjom zgođeni,
pod kakvim smo zvjezdanim znakovima
na nesreću sebi rođeni?
Zar paklenu nam kašu namijenila
siječanjska tama da nas ponudi?
Zar sjaj neviđenoga rumenila
do svitanja da nas zaludi?

Aleksandar Sergejevič Puškin - Cvijetak

Uveli cvijetak bezmirisni
pušten u knjizi gledam ja.
I gle, već mnoštvom čudnih misli
duša se moja puni sva.
Kog proljeća je cvao cvatom
i čijom rukom skršen bi?
Da l’ poznatom il’ nepoznatom?
Zašto ga ovdje ostavi?
Možda za spomen na poznanstvo
il’ na rastanak možda dug?
Na kakvu šetnju kroz prostranstvo,
kroz tiho polje, tamni lug?
Živi li on il’ ona živi,
gdje li je njihov kutak sad?
A možda su i uvenuli
ko ovaj ovdje cvjetić mlad?

Nikola Šop - Pjesma starom profesoru

Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.
Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.
-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.
O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.
Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.
U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

Nikola Šop - Monumentum perenne

Jednom kad bude nebo nisko i dan siv,
vijući se ko tamjan nad jesen ugašenu,
pod spomenik, meni podignut, doći ću još živ,
satrven i pognut, vukući svoju sjenu.
Na podnožje ću sjesti tih i umoran.
I spustiti lice na noge od kamena.
O tako stran, ko putnik nikom znan.
Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.
Vječiti bjegunac od slave ovoga svijeta,
nad sobom ću začuti, ko pritajen glas,
odjeke davne s kipareva vitkog dlijeta,
pod kojim se ukazao moj maleni stas.
Čut ću ko odjek njezan kuckanje odozgora,
kad s pažnjom klesao je tugu mog pogleda.
I težak, kad je brazdao dubinu mojih bora.
I oštar, kad je usne mi ovijo crtom jeda.
Slušat cu, kao mukli tutanj iz dubine,
kad kleso je ramena i grudi uzburkane.
I kao svrdla krik, što u srzi tvrdoj skrine,
kad mi je urezivo oko srca rane.
Sam na vjetru tome koji noseć lišće suho
mom spomeniku plete vijenac oko glave.
I motajuć se oblači ga u purpurno ruho,
sred jeseni kasne, ko sred prazne slave.
Klonut ću tada tako nijem i tmurna lica
na lik svoj od kamena, pod kojim pust je svijet.
S ramena njegovih odletjet će uplašena jata ptica
dalje, na svoj put, na jug, u sunčani let.

Nikola Šop - Svjetiljka za nju

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.
I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.
I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlaznim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Nikola Šop - Nevinost

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.
Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.
U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.
Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.

Abdulah Sidran - Tuga

Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.
Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema.
Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.
Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?
Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.
Zar nismo,
otkako se znamo,
ja i ona – jedno?

Abdulah Sidran - Tarik

Svio sam se
u čahuru
pozne ljubavi
Sve boli
što spolja
dotiče rubove
Unutra, u čahuri
moje pozne ljubavi
ima jedna kolijevka
U kolijevci
bićence jedno ima
Osmijehom me
svakoga trena
za tle prikuje
I ne mogu nikako
mimo kolijevke
da prođem
Preplave me talasi
nebeske radosti
Prepustim se
pa u nebo tonem
Neko drugi
- dok u nebo tonem -
izgovara strijepnju
sasvim zemaljsku:
Taj osmijeh
tu radost
jesam li već platio
u minulim godinama
nevolje i trpnje
ili ću tek
morati da plaćam
trpnjom i nevoljom
u danima što slijede?
(1996)

Miroslav Mika Antić - Belo

Nebo.
Nebo.
Sreće dosta.
U proleću po drveću
od meseca kikot osta.
Ej umreću.

Ej umreću ispod granja
kraj zaspale vodenice
za devojke,
milovanja,
pletenice.

Ej, umreću od daljina,
od mladosti
i od snage,
za krčage pune vina,
za krčage,

da se pije,
da se smeje,
da se peva preko njiva,
sav od sunca po ustima
ispolivan.

Da me čekaš ispred kuća,
da razvezeš ruke zrele,
oči bi se od svanuća
razbolele.

Razbolele i opile
da se smejem do bolesti.

Ej, da mi je niz aprile
tebe sresti.
Ej, da mi je da izludim,
a bagrenje rascvetano.
Ej, da mi je golih grudi,
sa košuljom poderanom.

Ej, da mi je da te ljubim
slab do ropca,
jak do krika,
kad zabele zdravi zubi
harmonika.

Ej, da mi je u proledju
u milion vrelih boja.

Ej umreću bos po cveću
samog sebe razboleću.
Ej devojko dušo moja.

Miroslav Mika Antić - Zaboravi da negde na svetu postoje...

Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,
i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat.
Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi
daleko negde u nepovrat.

Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo,
da ti milujem kosu i budem nežan prvi,
pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo
za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi.

Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum,
ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše.
Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum.
Ne maši ... ni ja neću da mašem ....

Mubera Pašić - Tvoje ime

Strela neće proći kroz noć

Rima kosmosa kroz sjaj vetra

Uspavaće se nevidljivost, njena moć

Svima koji ne sanjaju seoba otrova

Poznata bića:

Glad praha sviće iz

Nepovratnog dima.

Smisao naš prati pogrešna nemogućnost

Možda sličan tebi šum vode bez opne

Dan će razderati na dvoje.

Jasnoća je teret blag u tišini

U sećanju na plamen koji nadvisuje um

Smrt će doći uspavana, snežna.

U svoju visinu nepokretnu

Plod izvana iza moga tela će me zvati.

Izgubljena pesma

Gore napola skrivene duše.

Napola slušajući.

A ja ga čekam.

U belo bojim

Neizrecivo.

Zatim prašina ističe iz boja:

Mrka svest mesečine.

Da li ga zaboravljam?

Nagnuta nad tugom predala

Nad neočekivanošću

Njegove želje

Zaboraviću

Da nas bezdušne reke

Dele

Slepa snaga

Umirućih svetova.

Ako sretnem nekog

sličnog njemu

Zakoračiću u prazno

Da bi daljina bila

Snažnija

i veća od

neizrecivosti.

Mubera Pašić - Molitva

Ne govori nikad pesmu noću.

Stani pred zvučnu kap

Okamenjenog  žrtvenika.

Stani pred najtvrđu senku

Ogledala:

I ako ne vidiš ništa

Znaj da je ljubav živa.

I da se može dalje.

I da se baš zato

ne može.

Ne govori nikad

pesmu noću.

Dan je da ubijaš.

Noć da budeš ubijen.