Prošle godine, dvadeset i drugoga ožujka, naveče, dogodilami se vrlo čudna zgoda. Cijeli sam dan hodao po gradu i tražiostan. Stari mi je stan bio veoma vlažan, a ja sam već onda počinjao ružno kašljati. Još s jeseni sam htio da se preselim, alisam produljio do proljeća. Cijeloga dana nisam mogao danađem ništa čestito. Prvo sam htio zaseban stan, a ne tek odstanara, a drugo, makar i jednu sobu, ali svakako veliku,razumije se, i što jeftiniju. Primijetio sam da je u tijesnoj sobitijesno čak i mislima. A ja sam uvijek volio, kad smišljam svoje buduće pripovijesti, šetati se gore-dolje po sobi. Doista: uvijek mi je bilo ugodnije da smišljam svoja djela i da sanjarim kako ćuih napisati, nego da ih zaista pišem, a to doista nije bilo odlijenosti. Zašto dakle?Još od jutra sam pobolijevao, a o sunčanom mi je zapaduveć bilo vrlo loše: najprije me uhvatila kao neka groznica.
Pred veče, baš pred sumrak, prolazio sam Voznesenskim pro-spektom. Volim ožujsko sunce u Petrogradu, osobito zapad,dakako za vedre, studene večeri. Sva se ulica odjednomzablista, prelivena svjetlošću. Kao da su se u jedan mahzasjale sve kuće. Njihove sive, žute i prljavo-zelene bojegube na trenutak svu svoju tmurnost; kao da ti se vedriduša, kao da podrhtavaš, ili kao da te netko gurka laktom. Nov pogled, nove misli... Začudo, Šta jedna sunčana zrakamože da učini od čovjekove duše!
Nema komentara:
Objavi komentar