Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu.
Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do
aprila 1992., kad je počeo rat u BiH, bio zaposlen na TV Bosne i
Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.” U književnosti se javio sredinom
sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika
koju često nazivaju ”šezdeset-osmaškom”. Za svoje pjesničke knjige
nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima
(Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja
književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”,
Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije
”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom
slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin,
Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački,
francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji
(Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di
Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio
letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”. Jedan je od
najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj
kinematografiji (”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”,
reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića, itd.) Kao filmski
autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Član je Akademije nauka i
umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu i u
Goraždu.Čega smo zbir
Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
Ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
Sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago
Neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
Dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
Pomalo bivšu.
Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
Koliko da posjeti nas: traje neimaština,
I mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
Spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
Kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
Bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
Ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
Tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
Mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
Zato dalje, drugo nenadana.
Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
Se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
I moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
Naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
Troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
Natrag, gdje – pogledaj! – stopio se led,
Na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
Ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
Dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
Grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
Prh i leprš u ušima šumi. – Golubica ona
Tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
Da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja – ti
I ja – čega smo zbir? Združene, dvije samoće – šta čine?
Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
To: o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
Čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
Da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
I njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
Piše. Ali – kuda se jaki od zime sklanjaju,
Kad dođe? Ljubav kad sine – kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
Šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…
Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
Hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
I blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
Isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
Protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
Zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
Od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
Tako sami i tako slični. Mnoge se još
Samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.
Mora
Što to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: što to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.
Planeta Sarajevo
Poslušajte
kako diše
Planeta Sarajevo.
Poslušajte
kako plače Djevojka:
“Smrti, nemoj me uzeti!”
Koliko smo puta
plačući
kazivali
naše žarke molitve za mir?
Ne haje Smrt za djevojačkom suzom,
ne haje Smrt za ljudskom molitvom.
Poslušajte
kako diše
Planeta Sarajevo.
Pogledajte
kako cvate
Planeta Sarajevo!
Čujete li
kako njenim žilama
krv neumitno kola?
Ljudi, eno idu -
popravljaju zube.
Ljudi, eno idu -
djecu vode na šišanje.
Eno, ljudi idu -
kupuju novine.
Onaj, vidi,
uzgaja golubove!
Onaj, pogledaj,
ne može da živi -
bez ukrštenih rijeci.
Vidi
kako ljudi idu
zaneseni poslom!
Kako su samo
preknoć ostarjeli!
Od čeg’ su se, tako naglo,
svi odreda – proljepšali?
Na Planeti Sarajevo,
vidio sam čovjeka _
puši lulu – i žuri!
Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan čovjek jede – i plače!
Vidio sam djevojčicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijeće kojeg – nema!
Smrt je temeljan kosač,
zaludna je suza djevojačka,
uzaman je svaka
molitva za mir!
U svemiru,
-ime mu je Bosna -
djevojčica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijeće kojeg nema!
Nije ovo rat
-u ratu, posvuda, ima cvijeća -
ovo je Borba od Iskona!
U njoj se biju dva načela
-od Iskona
do Sudnjega dana -
načelo Dobra
i načelo Zla!
Neka nikad ne prestane
između Zla I Dobra borba!
Zar da nestane
sa Svijeta dobro?
Zar da Djevojka
u ruku ljubi
Kosca Smrtonosca?
Čujete li kako plače:
“Smrti, nemoj me uzeti!”?
Ne plači, djevojko,
ne plači, kćeri lijepa!
Nikad i nikad
prestati neće
između Zla i Dobra borba.
